VRBOVEC, Otvorenost ljepoti – Mala galerija
13. listopada 2017.
Opus keramičarke i slikarice Ljerke Njerš u suvremenoj je hrvatskoj umjetnosti pozicioniran na posebnom mjestu, i u današnje nezahvalno vrijeme uskih specijalizacija govori o značaju raznovrsnosti, sinteze i simbioze različitih likovnih tehnika, medija i materijala. Umjetničin opus, dakle, ne promatramo samo kroz prizmu objedinjavanja različitih vrsta primijenjene umjetnosti, već trajne želje za eksperimentiranjem i otvorenošću novim mogućnostima materijala, žanra i tehnika oblikovanja. Njezin gotovo renesansni aspekt umjetničkog djelovanja nikada se, međutim, ne gubi u kvantiteti artefakata, već je potpuno podređen ideji umjetničke perfekcije i apstrahiranju motiva na stilizirane i ujednačene prizore – bez obzira stvara li u fajansi, majolici, raku keramici, staklu, monotipijama, slikanju na svili, ili u najnovijim djelima u kojima koristi modernu tehnologiju u mediju fotografije. Stoga, kada je povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski ustvrdila kako takvu sublimiranu čistoću linija i oblika, bilo da je riječ o cvjetnim motivima, ženskoj figuri ili krajoliku „nismo dugo u našoj likovnoj praksi imali prilike vidjeti od vremena secesije i art décoa, a i iz te epohe malo joj tko može biti ravan“, takve su laude imale svoje konkretno i lako provjerljivo uporište u umjetničinom opusu. Jednom sam već primijetila kako je specifičnost stvaranja Ljerke Njerš prevladavanje svih mogućih ograničenja jednog odabranog medija i materijala pa ćemo ponekad teško razabrati od prve je li pred nama slika, akvarel ili oslikana svila; crtež, akvarel ili monotipija; glina ili porculan. U toj svojoj fascinantnoj i lakoj igri mogućnostima materijala, Ljerka Njerš gotovo redovno slika na keramici i raku- u, crta na staklu, dok dojam volumena i prostora kroz složeno nizanje planova u kadru nastoji ostvariti u crtežima krajolika na svili ili aktovima na malim porculanskim pločama i reljefima, u srazu glatkih i hrapavih staklenih glazura. Za nju kao da ne postoji dvodimenzionalni aspekt djela, i nastoji ga maksimalno zaobići, kako bi promatrača uvela u svijet koji počiva na antičkim uzorima idealne ljepote, gdje je, uostalom, ljepota jedna od nužnih vrlina. Koncept reduciranog i stiliziranog krajolika, koji nema konkretnih geografskih ili arhitektonskih toposa, i koji je pun cvijeća, različitog drveća, bijelih golubica, anđela i polusjedećeg ili ležećeg ženskog akta ukazuje simbolički na ideju sinteze prirode, i evociranja trajnih izvora ljepote. Kritičar Vladimir Crnković ističe kako su „svi umjetničini aktovi uvijek specifično irealni i apstraktni, transformirani u idealne predodžbe“, otvoreni prema renesansnoj metaforici tzv. Rajskog vrta, ali i na tragu stilizacije crteža i odabira kolorita u tradiciji fovizma i Matissea. Bez obzira koji materijal i medij odabire, osnovne su značajke rukopisa ove umjetnice vezane uz klasične ideje proporcija, harmonije i ravnoteže u kompoziciji likovnog djela. U najnovijem ciklusu radova oslikane svile, Ljerka Njerš prepušta se slobodnom povezivanju dijelova krajolika, vode, vegetacije i neba, i kroz koncept kolorističkog prožimanja i komplementarnosti bojâ stvara djela iznimno senzualne, lirske i istovremeno ekspresivne razine doživljaja. U cijelom opusu strukturalna je forma krajolika dovedena do savršenstva, često u kadru postavljena na principima razmjera Zlatnog reza, dok se upravo u ciklusu radova na svili može pratiti igra vertikalnom, linearnom, zračnom i kolorističkom perspektivom. Ono što umjetnost i veliko umijeće Ljerke Njerš izdvaja u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti jest ne samo iznimna sposobnost sinteze i invencije, već neopterećenost trendovima i stilovima. Uvijek ju je intenzivno zanimala materija i cjeloviti raspon mogućnosti izražavanja u jednom materijalu, gdje se autoričina suptilna ikonografija (I. Reberski) javljala kao prirodna i jednostavna dionica stvaranja. Bez ikakve patetične narativnosti i pretjerane dekorativnosti oblika i boja, Ljerka Njerš uspjela je stvoriti opus koji u svakom svojem fragmentu govori o ljepoti cjeline, ideji prirode kao metafori kontinuiranog stvaranja i obnavljanja života, i gdje su senzualizam i vitalizam pozitivno izbalansirani principi djelovanja.
Iva Körbler
