ŽIVOTOPIS

Ljerka Njerš diplomirala je na Školi primijenjene umjetnosti (Keramički odjel) u Zagrebu u klasi poznate keramičarke Blanke Dužanec. Slikanje je studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i diplomirala u klasi profesora Marina Tartaglie. Od tada djeluje kao profesionalni samostalni umjetnik i redovno izlaže na brojnim keramičkim izložbama u zemlji i inozemstvu. Osim brojnih skupnih izložbi imala je i preko 80 samostalnih izložbi.

Uz studijska putovanja sudjeluje i na mnogim stručnim simpozijima i susretima. Jedan od značajnijih bio je studijski boravak 1987. god. u Portugalu, gdje je radila u tvornici kamenine Santana u Lisabonu, a već iduće godine bila je pozvana u renomiranu tvornicu porculana Vista Alegre. Godine 1988. boravila je u čuvenom Curwen Studio u Londonu (voditelj Stanley Jones), gdje je nastao ciklus litografija u boji. Jedna od tih litografija odabrana je za prestižnu Ljetnu izložbu u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji (Summer Exhibition of the Royal Academy of Arts). Od 1985. god. sudjeluje na aukcijama suvremene keramike poznatih londonskih kuća Cristie’s i Bonhams. Iste godine započela je suradnja s Muzejem grada Zagreba. Članica je HDLU-a i ULUPUH-a te Society of Designer and Craftsman u Londonu, te od 1992. god. sudjeluje u radu humanitarne organizacije Vojničkog i bolničkog reda Sv. Lazara.

Našice, 1980.

MUO, 1983.

Plemenitaš, 2000.

Samobor 2006.

O keramici i slikarstvu Ljerke Njerš snimljeno je nekoliko kratkometražnih dokumentarnih filmova i animirano-dokumentarni film UMJETNOST GLINE I VATRE, autora Ernesta Gregla. Primila je brojna stručna i javna priznanja. Dobitnica je Nagrade Grada Zagreba za 1994. godinu, odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi. Uz slikarstvo, keramiku i grafiku bavi se i ilustracijom i opremom knjiga. Živi i radi u Zagrebu.

Za keramiku nema mjesta u suvremenim pregledima

Razgovor s Ljerkom Njerš povodom otvaranja izložbe Retrospektiva

autorica: Branka Hlevnjak, 2007.

Mnoge će se žene rado okiti velikim laganim i upečatljivim porculanskim broševima Ljerke Nješ, a svaka će kuća poželjeti imati luksuzno i nadasve otmjeno modeliranu vazu ili pladanj ove poznate keramičarke, čije radove kupuju najuglednije ličnosti i oni dubljeg džepa, često upravo japanska publika, na aukcijama poznatih londonskih kuća Christie's i Bonham's. Poznati su njezini veliki keramički ciklusi u spomen krapinskoj kamenini, oslikane majolike, posebno strukturirani unikatni porculan, ciklusi rakua posvećeni Milki Trnini, glinene monotipije,  s kojima je izvela i nekoliko likovnih radionica za djecu u tijeku trajanja izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. No, Ljerka Njerš nije samo keramičarka nego i slikarica, ilustratorica, grafičarka koja je pozornost posvetila cvjetnim motivima, krajolicima i aktovima, te posve originalno povezala dvije likovne discipline (slikarstvo i keramiku) u izvanredan spoj prepoznat kao individualno djelo Ljerke Njerš. Njezin originalan likopis (likovni rukopis) i cjelokupni specifičan opus koji je nastajao od 1957. do danas, obradila je povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski u pratećem monografskom katalogu. O izložbi i stanju u keramici, toj najstarijih umjetnosti izražavanja, razgovarali smo s autoricom. Nesretna, kada govori o hrvatskim potencijalima i bogatoj baštini i evidentnoj nesposobnosti da sve te potencijale iskoristimo za prosperitet naroda i zemlje, govori puno i brzo, a učas joj se učini da sve te puste riječi odlaze tek u vjetar i da ono što jedino valja je - raditi - pretvoriti riječi u djelo, što je učinila nebrojeno puta, osobito u suradnji i na poticaj svoje sestre Jadranke Beresford Peirse, s kojom je pokrenula mnoge nacionalno korisne projekte.

- Izložba je vrlo lijepo postavljena i doista pruža pregled u vaš bogati i nadasve lijep stvaralaški opus.

- Da, Oleg Hržić je to dobro postavio, tako da sam i ja imala što tu vidjeti, kada je sve to što imam izašlo na vidjelo. A, mnogo toga uopće nije stalo. Nema na primjer akvatitna, bakropisa, uopće, malo ima mog slikarstva. Mislila sam da mi je to četrtdestgodišnjica rada, onda mi je moj sin rekao da je to pedesetgodišnjica, jer izložba započinje s najranijim radovima nastalim 1957. godine još u Školi primijenjene umjetnosti. Bila sam najmlađa u školi Primijenjene jer sam ja završila sedmogodišnju školu, prije nego li je ona postala osmogodišnja, i još sam krenula u nju sa šest, a ne sedam godina. Bilo je tu već i oženjenih i rastavljenih i moji su se raditelji jako brinuli za mene. Međutim, bilo mi je predivno i iz Škole primijenjenih umjetnosti nosim samo lijepe uspomene.

- Koliko likovna kritika prati keramiku? Nije li Varaždin postao u posljednje vrijeme značajan centar keramike?

- Keramika se slabo prati. Marina Baričević svojevremeno je napravila puno. Udruženje je preslabo, trude se, ne mogu reći, a u Varaždinu su se postavili dosta profesionalno.

- Na izložbi izložili ste kao novum radove u staklu, kojima ste se u najnovije doba posvetitli.

- Da. Zamišljena su da stoje slobodno u prostoru, ali na izložbi se nije stiglo tako postaviti. Ona su transparenta. S jedne strane su sjajna, s druge mat. To nije vitraj, kako neki misle, nego fuzijski napravljeno staklo u nekoliko slojeva. Firma Tapiker dala mi je sve uvjete da to napravim kod njih. To je firma koja ima svoju trgovinu za alate i materijale za umjetničku keramiku, a drži i tečajeve. Oni su mi glavni sponzor i za spektakl palenja vatre i pečenja raku keramike koje će se održati u dvorištu Muzeja.
Ali fuzija stakla kako sam je ja radila, bio je moj osobni eksperiment. Budući da sam ja ipak keramičarka znala sam mogućnosti i iskoristila ih. Bili su zadivljeni napretkom i rezultatima. Sada ću s tom tehnikom koju sam razvila, krenuti i u veće formate. U tijeku rada prvog dana bila sam vrlo uzbuđena što će se dogoditi nakon pečenja. Nisam bila u potpunosti zadovoljna. Krenula sam dalje. To je ta fuzija, stapanje. Tu se događaju razne strukture; mjehurići, boja preko boje. Što je više intervencija, to je staklo robusnije i teže. Tu se događaju jako interesantne stvari za mene i to je sasvim drugačije od puhanja stakla s kojim su se bavili mnogi umjetnici od Motike, Goldonija, Mile Kumbatović, Milene Lah.

- Vi ste izvan svih strujanja i trendova, uvijek bila svoja i uspjela ste ujediniti slikarstvo i keramiku u osobiti i osobni izraz.

- Neki kažu, puno je radila raznih stvari. Ja sam bila raznovrsna u tehnologiji, ali uvijek bliska svojim motivima koje sam si odabrala i razvijala ih od prvog časa. Nisam imala neke skokove eksperimentalne u smislu odbacivanja motiva, ali u tehnologijama, da. Nisu me zanimali neki likovni pokreti, enfomel ili što drugo. Držala sam se svojih tema, ali sam ih varirala u različitim materijalima i tehnikama. Kad se pogleda moj krajolik koji razvijam od početaka on se prepoznaje sve više kao moj. Je li on u keramici, u slikarstvu, monotipiji, on je prepoznatljiv. Glinotisak, na primjer. To je prekrasna tehnika na kojoj sam također radila i razvijala se. To sam savladavala u Portugalu. Ne mislim ja da smo mi oni koji bi trebali otkrivati toplu vodu. Ali u svakoj tehnici se svaki umjetnik može razviti i dati svoj prilog. Drugo je kad na primjer monotipiju radi Vejzović, drugo kad radi Stančić, drugo kad radim ja. Svaki ima svoj način i prilagođava ga sebi. Ja sam tako otkrila mokru glinenu ploču. Do sada smo u okviru izložbe imali dvije radionice za djecu  s glinotiskom. Tehnika je vrlo prijemčljiva i djeluje vrlo zarazno. Svi to obožavaju. Muzej ima vrlo dobro organizirane radionice s djecom. Kako to izgleda? Djeca dobe komad gline, koja je već sama po sebi ugodna na dodir. Voditeljica Malina Zuccon Martić je kupila male valjke, pa djeca izvaljaju male pločice. Zatim s temperama i kistovima po toj mokroj glini direktno farbaju. U tu se morku ploču može grecati i tako se dobe neobojene forme. Zatim, preko ploče staviš papir, pređeš s valjkom i dobiješ taj fantastičan efekt glinotiska. To je jednostavno i efektno, za razliku od klasične keramike koja je teška i skupa. I mnogi odrasli zainteresirani su za radionice s tom tehnikom. Svladavaju je brzo i učinak je izvanredan.

- Je li netko uopće danas radi keramku na lončarskom kolu?

- Ja sam nekad radila na kolu. Sad već dugo ne radim. To je zahtjevan posao i njemu se moraš posvetiti. Ali moje vaze, i ne samo moje, nego svima nama keramičarima, na kolu radi vrhunski keramičar naš kolega akademski slikar Romano Šimaga. Mi mu donesemo skice i on prema našim nacrtima vrti vaze. Sjedim uz njega, on vrti, a ja pratim i predlažem. Odnosim sirovu vazu dalje na obradu. Kolega je radio neko vrijeme na Školi primijenjene umjetnosti. U moje vrijeme školovanja, Blanka Dušanec dovela je na školu gosp. Strelca, pravog lončara koji je nas dosta naučio. Ali bez stalnog rada na kolu, bez posvećivanja tom radu, stjecanja vještine, nema vrhunskog proizvoda.

- Vaši su fini porculanski oblici zapravo slagani iz ravnih glinenih oblika na specifičan način. Čini mi se da je to baš karakteristično vaše i k tomu u kombinaciji naslikanog i reljefnog?

- Je. U tome su me dosta kopirali. To sam počela u Portugalu. Vani, naime, posvuda, pri tvornicama, pri instutucijama, pri manufakturama, postoje ateljei koje finacira država, u koje se pozivaju renomirani umjetnici na nekoliko mjeseci, na 6 mjeseci ili čak na godinu dana. Plate ti boravak, sve što ti treba za rad i jedini uvjet je da atelje bude otvoren studentima, posjetiteljima i da nekoliko radova ostaviš za njihovu zbirku. Dakle, apsolutno profitiraju svi. Bila sam mjesec dana gost u Tvornici Vista alegre, ugledna tvornica, koja radi porculan za englesku kraljevsku kuću. Tamo sam počela raditi u bijelom porculanu. Dali su mi ekipu inžinjera na raspolaganje, keramičke peći, sve što sam htjela. To je bilo divno iskustvo. Druge godine sam bila u Lisabonu. A onda k tome, u svojoj zemlji dolazimo do toga da se moramo još i dokazivati da smo i mi umjetnici, koji se izražavamo keramikom, a ne, da su to samo oni koji koriste druge stvaralačke tehnike.
Općenito rečeno, Hrvatska je deficitarna u školovanju keramičara. Ne postoji Viša škola ili fakultet Primijenjene umjetnosti kao što to imaju druge zemlje. A teško ćemo dostići Švedsku u kojoj svaka škola i svaki starački dom radi keramiku. Jer glina je materijal koji liječi, opušta. Ali keramička glina je skupa.

- Peći su skupe. Glina je valjda jeftina?

- Ne, peći su relativno jeftine, a glina je skupa. Mi smo navikli na jeftinu glinu. U Školi smo imali vrhunske pedagoge, peći i sve, ali nismo imali nikakvu glinu osim Petrinjske. Bila je to obična crvena glina za majoliku. Mi smo na tome odškolovani. Danas više ne postoji ni Jugokeramika ni Inker gdje smo nabavljali glinu. Sada su to preuzeli Španjolci, dakle vrhunski znalci, ali oni sve uvoze. I oni ovdje rade isključivo svoju keramiku. Uglavnom pločice. U Italiji postoji 50 vrsta glina. Prerađenih za keramiku. To se radi iz kaolina. Mi nemamo nalazišta kaolina. Nekada smo radili u Bedekovčini. U Krapini sam htjela obnoviti kameninu, prema onom što se čuva u muzejima, dok je još postojala fabrika. Napravila sam Hommage krapinskoj kamenini, da izvučem neke elemente sjećanja na ono što mi imamo. Bila sam među zadnjima koja je bila u toj fabrici. Napravila sam seriju tanjura, imala izložbu u Galeriji Kraljević. To je sve bilo divno i silne članke je pisala Vesna Kusin i drugi po novinama, dobila sam nagrade na Zagrebačkom salonu i sve to. Ali tu nema nikoga koji bi dalje preuzeo i oživio proizvodnju. Nema keramičkih tvornica ili neka manufaktura. U Italiji ima bezbroj malih radionica koje jedva čekaju umjetnike s idejama. Vani države investiraju na razne načine u svoju baštinu, podržavaju inicijative za male manufakture i slično. Kod nas nema interesa, niti svijesti o takvom načinu čuvanja baštine. Na izložbi u MUO može se vidjeti dio mog ciklusa Hommage krapinskoj kamenini i glinenjacima. Ostalo je na tome što sam ja napravila, i od toga nije dalje išlo.
Nedavno sam htjela porazbijati te kalupe da svojoj djeci ne ostavljam to na teret, pa su mi rekli da, ipak, dam kalupe u muzej na čuvanje.
Evo, nešto su mi od toga opusa prodali u MUO. Imaju krasnu trgovinu koja prodaje prigodne replike s izložbi. Rijetka kod nas. Vani je to normalno. Svaki muzej ima još daleko veću trgovinu prikladnih suvenira s debelim katalogom ponude.

- Dosljedna ste i prepoznatljiva po motivima aktova i cvijeća i stiliziranih krajolika, bogata, otvorena i gotovo radosna u boji. Vidjela sam u Faenzi u Muzeju keramike, kada sam bila kao gost varaždinske udruge keramičara, keramiku velikih svjetskih umjetnika poput Picassa!

- Netko je napisao radi cvijeće - tipično ženski motiv! Zar nije povijest umjetnosti postavila cvijeće kao slikarski standard. Onda, dekorativne boje! Čiste boje na bijeloj keramici! Naravno da se majolika razlikuje od rakua, gdje se boje pale i dobivaju tamni ton. Potpuno nepoznavanje keramike i slikarstva i to tamo gdje ne bi smjelo biti. Onda potpuno ignoriranje keramike kao umjetničkog rada i to od strane povjesničara umjetnosti. S druge strane, na ovoj izložbi imala sam divne susrete s divnim ljudima, koji su veliki poznavatelji keramike. Drago mi je kad vidim da sam ušla u mnoge domove i mnoga srca meni nepoznatih ljudi.

- Prije fuzijskog stakla radili ste dosta raku, staru japansku tehniku?

- Da, o tome je snimljen i film. Radim reljefe koji su mi osobiti izazov. To se ne radi na isti način kao što kipari rade reljefe. Posebna je i drugačija tehnika. Ja ih rukama modeliram s druge strane. Modeliranje gline rukama to je bit keramike. Žao mi je kad vidim tete u vrtićima koje krivo podučavaju djecu keramici. Kupe na placu gotovo zdjelice pa im daju boje ili čak autolakove da ih pofarbaju. To nije keramika i to su užasni grijehovi. Već na početku ih krivo uče i oduzimaju im radost diranja i kreiranja. Vani se ne događaju takove površnosti! Od početaka uči se djecu ispravo keramici. Ali kod nas se događa to da kipar, makar radio i od stiropora, je umjetnik, i fotograf je postao umjetnik, ali keramičar im uopće nije u vidokrugu. Keramika je potpuno ignorirana iako je najstarija umjetnost. Značajne nagrade za primijenjenu umjetnost godinama se ne dodijeluju iako postoje u pravilnicima.

- Duboko zadirete u keramiku, eksperimentirate i tražite u svakoj keramičkoj tehnici vlastiti izraz. Radili ste kameninu, majoliku, porculan, raku, staklo. Volite li neku više od drugih?

- Teško je reći. Kamenina je, na primjer, česta u sjevernim zemljama gdje se rade tom tehnikom vrhunski dizajni, ali za to je posebno jako visoka temperatura paljenja i ona ograničava upotrebu boje. Ja sam školovana na majolici i najviše volim majoliku. U njoj najbolje povezujem slikarstvo s keramikom i mogu se izražavati bojom. Boja u majolici dolazi do punog izražaja.

- Postoji li kod nas galerija koja istinski prati keramiku, gdje se nalaze samo najbolji i u kojoj bi recimo mogli kupiti djelo Ljerke Njerš?

- Ne postoji. Ne da mi ne bi htjeli prodavati. Mnogi me pitaju. Ali naši galeristi svi rade bez plaćanja, komisijski. Ak se proda, a i onda teško plaćaju. Ljudi bi kod nas sve imali badava. Imaju za mesingane kvake, za talijanski namještaj za sve imaju, a za umjetnika nemaju. Nego dajte. Moji su radovi u svjetskoj konkurenciji među sto najtraženijih  keramičara. Dobro zahvaljujući mojoj sestri. Ali te aukcije pokazuju ogromno zanimanje za keramiku. Tamo dođu ljudi vrlo skromnog izgleda, ali bogati. Uglavnom kupuje samo određenog umjetnika. Englezi kupuju svoje umjetnike. Moje radove kupuju uglavnom stranci, posebice Japanci.

- Ne čudi me jer ima u vašim slikama ponešto japanskog utjecaja.

- Ima. Moj ideal je Matisse, japanski pejzaž i Chagall.

- Doista, jaki kolorizam, jednostavan i romantičan krajolik, sve u sjajnom sanjarskom duhu, temperamentne nam umjetnice - Ljerke Njerš.

 

Život bez dosade

Razgovor s Ljerkom Njerš povodom otvaranja izložbe u Londonu, 2005.

autor: Ž. Žižić, 2005.

Jako mi je drago da mogu reći koju o svome kvartu u kojem živim već desetak godina – s očitim zadovoljstvom prihvaća naša likovna umjetnica doista raskošne stvaralačke palete Ljerka Njerš. Svima manje ili više znana keramičarka, kao i slikarica, što u njezinu stvaralačkom dosegu gotovo da i ne treba razdvajati, stanuje u Remetskom kamenjaku. To je ona magična podsljemenska zona kojoj nije lako odoljeti, ako je možete sebi priuštiti.

P: Gdje je prije stanovala naša današnja sugovornica i što ju je navelo u taj, valja priznati, doista lijep kraj?

O: Punih 28 godina provela sam u Boškovićevoj ulici, dakle u samom centru grada, gdje smo imali prekrasan komforan stan od kojih 200 četvornih metara. Ondje su se rodila i odrasla moja djeca, stariji Boris, ekonomist, koji se prvi i oženio i s obitelji doselio ovamo, te Antun Tomislav Šaban, sada već uspješni glazbenik, skladatelj. Međutim, zbog bolesti moga supruga Jure Subićanca, pjesnika, publicista i novinara, odlučila sam se također preseliti tu da budem bliže sinu i snahi u nadi da će doći i unučad, što se i dogodilo.

Dolje u gradu nam je također bilo jako lijepo, djeca su bez teškoća išla u školu, lako su stizala i do Muzičke, pa na satove engleskog i njemačkog koje su polazili. Meni je bilo jako zgodno radi ljudi koji su mi dolazili u atelje, bilo je tu jako puno prednosti. Međutim, sve je teže bilo naći parkirališno mjesto, a ja sam uvijek bila vezana na nošenje teških tereta, gline i drugih materijala. Muž mi je bio bolestan, sve je bilo teže stati autom pred kuću.

To je bio jedan od glavnih motiva da smo se odlučili i sami preseliti na taj Remetski kamenjak za koji prije nisam znala ni da postoji. Sve je to prije deset godina bilo još pomalo divlje, iako uopće nije daleko od centra grada. To je deset minuta autom od Kaptola. Ovdje imamo predivnu okolinu, nema prometa, jedino postoji jedna velika mana i to želim naglasiti, jer se tiče svih nas koji ovdje živimo. Tu je 40-50 kuća. Što će reći barem triput toliko ljudi kojima je problem cesta, koja je zasad tu tako uska da se ne mogu mimoići dva automobila, pogotovo zimi. Sada se još uvelike gradi na samom početku Kamenjaka, čak četiri kućerine s možda 50 stanova. Dakle, dolazi 200-300 novih stanara, slijedećih 50-tak automobila. Ja zbilja ne znam kako ćemo se uopće kretati tom našom ulicom. Mi koji smo tu dulje nekako smo se priviknuli na nju, vozimo polako, znamo mjesta gdje se možemo mimoići. Međutim, oni koji slučajno naiđu, pa i taksisti, znaju projuriti kao na kakvom reliju, tako da prilična opasnost prijeti djeci, a da ne govorim o slobodnijim kućnim ljubimcima kad izađu iz kuće. Ali ne bih više o lošim stvarima, ovdje je, inače, prekrasno, kao da smo u Švicarskoj, jer je moja kuća postavljena tako da sa zapadne strane vidim Medvedgrad, Gračane, sve do Šestina, a s druge strane imam širok pogled preko Remeta i Mirogoja, prema Maksimiru te, skroz dolje, prema Sesvetama.

P: Bili smo gore, na katu, vidjeli kako pogled puca daleko na sve strane, vidjeli smo slikarski atelje, kuću punu slika, punu umjetnina koja nekako odiše svojom toplinom, ali, rekli ste, to nije novosagrađena kuća, nego stara koju ste kupili i uredili po svojoj mjeri i ukusu.

O: Da, kuća i nije baš stara. Sagrađena je 1965. kao jednostavna seoska kuća i to je zapravo dvojni objekt. Podigla su ga dvojica prijatelja, običnih ljudi koji su radili na željeznici. Čuli smo da su unutra željezne traverze, što je značilo da je solidno građena, sigurna. U tom drugom dijelu su moj sin, snaha i unuka Tina. Svatko je u svom dijelu, kuća je skromna, ali sam je uredila apsolutno po svom ukusu. Tina mi često dođe, puno je volim i sretna sam što je imam. Ide u drugi razred, tu u remetsku školu, odlična je učenica. Već od svoje treće godine uči engleski i njemački, ide na dramu, kako to već djeca idu. Curice su često ambicioznije. I jedino je opet problem što do njezine škole treba kojih 20-ak minuta hoda, međutim, nema nogostupa, tako da dijete uopće ne možemo puštati da samo ide u školu nego je se vozi četiri, pet puta na dan, ovisi gdje ima satove. A tko je vozi? Majka, otac, baka, tko stigne, premda se ona sad već buni, hoće ići sama, ali nas je strah i ne znam kad ćemo je postiti samu. Jer uska je cesta, nema nogostupa, a voze i autobusi i osobni auti.

P: Ovo je staro podsljemensko naselje, uglavnom stare građevine, a ljudi se sve više nastoje izvući iz grada i život si srediti u mirnijem dijelu. Vide jedan od drugoga, krenu prema nekoj svojoj "Arkadiji" i opet nastane gužva.

O: Da, ali osim starijih seoskih kuća tu postoje i prekrasni ljetnikovci od prije sto godina. Na ovim su bregima nekad bili sami vinogradi nadbiskupa Vrhovca, to je sve spadalo pod Kaptol. Nekad su Gračani, Šestine bile općine. Danas je sve to spojeno, građeno bez plana, tako da uz prekrasne kuće postoje i dotrajale potleušice, ali mislim da to pomalo sve bolje izgleda.

P: A što Ljerka Njerš radi u svojoj stvaralačkoj fazi? Mjesi glinu, oblikuje i peče svoja keramička ostvarenja, što radi cijeli radni vijek, slika i povremeno izlaže.

O: Nedavno sam izlagala u Londonu. U našem veleposlanstvu postoji art galerija u kojoj je 15. ožujka otvorena izložba i potrajala do 15. travnja. Bila je to mala retrospektiva mojih radova od prije 30 godina, koje sam takoreći posudila od moje sestre koja ondje živi. Postoji, međutim,mogućnost da se izložba prenese u Dublin, u Irsku, kamo su me također pozvali. Unaprijed se jako veselim mogućoj prilici da vidim i tu lijepu zemlju.

U Londonu sam boravila dva tjedna, trebalo je prije postaviti izložbu, složiti slike i keramiku, a ja to volim imati pod vlastitim nadzorom. Izložba je , dakako, bila prodajna kao i sve moje izložbe. Nešto se prodalo, u svakom slučaju barem to ide bolje nego u Zagrebu, ili bilo gdje kod nas. Naravno, sve ovisi o ljudima koje poznajete, nema toga da netko sa ceste dođe i kupi neki eksponat.

Ljerka Njerš je već više puta izlagala u Londonu, tako da ima veliki krug štovalaca svoje umjetnosti. Zahvaljujući prijateljima, poznanstvima svoje sestre, taj se krug širi. Ljudi koji su prije nešto kupili, dolaze ponovo. Inače, nije se lako vani dokazati, nekog dobiti, ali ovo je njezina šesta ili sedma izložba u Londonu.

P: Kad ste zadnji put izlagali u Zagrebu i kako ste prošli?

O: U Zagrebu sam također ne tako davno izlagala, u studenome prošle godine, u onom fantastičnom prostoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice. U kabinetu grafike te prekrasne staklene zgrade koja je puna mladih ljudi, posjetitelja o kojima ovisi naša umjetnost i budućnost općenito. Tom sam zgodom izlagala moj najnoviji opus monotipija, a imala sam i jednu prezentaciju kako se to radi, što je bilo odlično medijski popraćeno, tako da sam bila zbilja zadovoljna.

P: London ste upoznali, doživjeli na svoj način. Jasno da nije za neku veliku usporedbu. Ipak, kakvu biste paralelu, ili razliku povukli sa Zagrebom?

O: Zaista je jako teško uspoređivati ta dva grada. London je permanentno pun fantastičnih događanja. Naravno, mene najviše zanimaju izložbe. Sada sam imala sreću vidjeti, na prvo mjesto bih stavila jednu izvanrednu izložbu Henrija Matissea u Royal Academy, u Victoria Alberty bila je druga jednako zanimljiva posvećena primjenjenoj umjetnosti početkom stoljeća kroz cijelu Europu i Ameriku. Onda, izložba Caravaggia i tolika druga događanja. To je što se tiče stvari na likovnom planu, a naravno tu su kazališta i druga kulturna zbivanja. Grad je, inače, prekrasan.

Zagreb također ima svoj ritam, likovno je na visokoj razini. U zadnje vrijeme imali smo veliku izložbu Picassa, odnosno Dore Maar, njeno viđenje njihova života i ljubavi, u Klovićevim dvorima. Dakle, također se nešto događa i ljudi sve više dobivaju naviku da posjećuju ta mjesta.

Na podsljemenskim padinama je Ljerkina kompletna obitelj, sinovi, snahe i zasad jedina unuka, osim mame, koja se ne da iz Šubićeve, gdje u časnoj dobi i prostranom stanu živi sama, ima, doduše, bedinericu, djevojku koja dođe dvaput tjedno pospremiti, ali joj, kaže Ljerka, ide pomalo i na živce. Jer otkud ta balavica bolje zna od nje gdje što i kako staviti.

P: Mamu, dakako, obilazite, ako što treba donesete, pomognete. Koliko inače često izlazite, kako doživljavate ovaj grad?

O: Gotovo svaki dan autom idem u grad, iako je autobus na Krematoriju do kojeg mi treba deset minuta hoda, ali nemam potrebe pješačiti. Obično idem u Kaptol Centar koji obožavam, jer ima garažu i sve mogu obaviti na jednom mjestu. Ili idem mami na Kvaternikov trg gdje imam plac i sve tako da ne smatram uopće da sam daleko od centra, jer sam začas u gradu. Redovito idem na otvorenje izložbi, na koncerte. Kako je moj mlađi sin, koji stanuje u Gračanima, u tim glazbenim vodama, on se brine da budem na tim priredbama.

Problem je, možda, zimi kad je veliki snijeg, ali imam dobar auto s pogonom na sva četiri kotača, tako da to nije problem.

Inače spadam u ranoranioce, doslovno se budim u polašest, dignem se do šest i petnaest i to mi je najljepši dio dana, pogotovo ako već grane sunce, kad je lijepo vrijeme. Najaktivnija sam ujutro, ljeti sjednem na terasu i uživam uz kavu, a pogled pustim niz tu zelenu udolinu. Potom radim barem do deset sati svako jutro. Onda, ako treba, idem u grad, vratim se do dva tri sata. Nekad ručam s majkom, nekad tu nešto napravim i ručam s djecom.

Popodne opet radim, ili s unučicom slikam. Ona također voli glinu, obožava modelirati. Svaki dan napravim nešto u čemu uživam, tako da mi u životu nikad nije bilo dosadno.

 

 

FOTOGRAFIJE SA REMETSKOG KAMENJAKA

autor: Ljerka Njerš

Kliknite na sliku za povećanje. Kada se slika poveća kliknite na nju za zatvaranje. Možete kliknuti i povući sliku na drugo mjesto. Upotrijebite strelice na tipkovnici za prethodnu ili slijedeću sliku. Možete istodobno otvoriti više slika.

 

Nagrade i priznanja

2000.

Međunarodna oblikovna likovna radionica Plemenitaš za keramiku u raku tehnici, Nagrada Ljerki Njerš za goranski suvenir


I likovna kolonija "Ljepota raku-keramike" - Klimno/Krk i Galerija Morčić Bakar, I nagrada Ljerki Njerš za suvenir grada Bakra

1995.

Nagrada grada Zagreba za 1994.

1990.

XVI zagrebačka škola grafike, Kabinet grafike HAZU, Zagreb, III svjetski triennale male
keramike, Zagreb, Diploma

1989.

24. zagrebački salon usekciji Prijedlog na temu "Ususret 900.godisnjici grada Zagreba",
Nagrada Ljerki Njerš i Muzeju grada Zagreba

1987.

Univerzijada 1987, Zagreb, Nagrada Jugokeramike na natjecaju za suvenir II svjetski
triennale male keramike, Zagreb, Diploma

XI biennale Slavonaca, Osijek, ex aequo Ljerki Njerš

1986.

Nagrada godine Jugokeramike

Nagrada Turističkog saveza Zagreba

1984.

International Academy of Ceramics, Wenatchee, SAD, Diploma

1983.

V trienale jugoslavenske keramike, Beograd, Nagrada društva za
primeneta umetnost na Makedonija

V trienale jugoslavenske keramike, Otkupna nagrada grada Subotice

Kolonija umjetničke keramike "Hinko Juhn", Našice, Priznanje za rad u koloniji

1979.

Otkupna nagrada za rješenje urbane slike na natjecaju općine Maksimir, Zagreb

1973.

II Miedzunarodowa wystava ceramiki, Gdansk, Poljska

 

Autoportret, 1985.

 

 

 

 

 

 

Važnije knjige i priručnici

- "Prof.dr.Ivanka Reberski: Ljerka Njerš monografija 2012"- izdavač Udruženje likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH)

- "Ralph Hubner: Who is Who u Hrvatskoj"- U Hrvatskoj, 2011." Prvo izdanje

- "Svijet oko nas" - enciklopedija za djecu i omladinu, "Školska knjiga" Zagreb, str. 33. i 123.

- "Potters", Seventh Edition, The Craftsman Potters Association of Great Britain (Velika Britanija), str.186.

- "Art Diary", Gian Carlo Politty (Italija), 1985, str 449.

- M. Gorini: "Albero nudo con disegni di Ljerka Njerš", Panda Edizioni (Italija), 1981.

- "Contlapunto" Nov-Dic 1980. rivista di poesia ed arte. Disegni a copertina di Ljerka Njerš, Noventa Padovana, Padova, Italija

- V. Crnković: "Njerš", vlastita naklada, Zagreb,1980.

-  "The Masters of Modern Ceramics", Editrice S. PA. Faenza (Italija), 1984.

-  M. Baričević: "Povijest moderne keramike a Hrvatskoj", Školska knjiga, Zagreb, 1986, str.100, 121, 130.

- "Likovna enciklopedija Jugoslavije", sv2, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1987, str. 487.

- "Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu", zbornik, Zagreb, 1987, str. 97.

- "Who is Who in International Art", International Biographical Centre, Cambridge (Velika Britanija), 1987, str. 89, 121, 462.

-  P. Dormer: "The Meaning of Modern Design", Thames and Hudson, London (Velika Britanija), 1990, str.160.

- J. Depolo: "Ljerka Njerš", monografija, Grafički zavod Hrvatske (biblioteka Prizma), Zagreb,1990.

- "Samo tebe volim, oj Kroacijo", mapa, Mladost (M. Šovagović), Zagreb, 1992.

- "Hrvatski leksikon", sv 2, naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997.

- P. Brajsa: "Umijeće bračnog života", Državni zavod za zaštitu obitelji, Zagreb, 1997; ilustracije Ljerke Njerš

- Maja Gregl: "Ljubavi Alme Mahler", Zagreb, 1999; ilustracije Ljerke Njerš

- Maja Gregl: "Osmijeh Lukrecije Borgije", Zagreb, 2001; ilustracije Ljerke Njerš