OBLIK, ZVUK, SVJETLO, POKRET... I KERAMIKA KAO KONCEPT

ZAGREB, Galerija Ulupuh, 13.12.2007. - 10.01.2008.

tematska, selektirana izložba

Autorica projekta i selektorica: Višnja Slavica Gabout, prof.

 

 

 

 

Predgovor

autorica: Višnja Slavica Gabout  

Mora li se pojam keramike u umjetnosti uvijek odnositi na neku posudu  - vazu, zdjelu, tanjur? I mora li uvijek asocirati na uporabnost? Dakako, ne mora. Ovaj projekt želi pokazati i drukčiji pristup keramici, te beskrajno kreativne mogućnosti njezina korištenja, zajedno s ostalim suvremenim medijima, u recentnoj vizualnoj umjetnosti. Jer ona se lako može pilagoditi  – svojom materijom, svojom taktilnošću, svojom podatnošću i svojom sposobnošću preobražaja, multimedijskome načinu izražavanja, te tako, u duhu današnjega vremena, disati i u djelima suvremene umjetnosti. Ovdje, u ovome projektu, ona se „priljubila“ suvremenim medijima i materijalima, čineći intrigantna, zanimljiva i kreativna zajedništva: s ready-made objektima i pronađenim predmetima („predmetima memorije“), s fotogafijama, sa svjetlom (ugrađenom neonskom, reflektorskom i halogenom rasvjetom), sa svjetlosnim projekcijama, sa staklom i ogledalima, sa zvukom (ugrađenim senzorima i audio playerima), s raznim mehanizmima koji proizvode pokret i promjenu (oblikujući kinetički objekti), te najposlije s videom i kompjutorom. Poznato je da se percepcija u suvremenoj umjetnosti već odavno promijenila i da mediji danas funkcioniraju drukčije - pa tako i keramika. Unatoč tome, neki je još uvijek smatraju isključivo uporabnom i dekorativnom, premda ona stalno dokazuje (i ovdje) da može biti vrlo suvremena, da lako komunicira s novim medijima i da je danas često dio njih. Pritom ipak zadržava i sve svoje posebnosti koje se pojavljuju pri spoju s osnovnim prirodnim elementima: vodom, vatrom i zrakom. Ali daje i specifične, neobično zanimljive i nekad nepredvidive transformacije u suglasju s novim tehnologijama. A sve to ipak osmišljava imaginacija autora senzibiliziranoga za ovaj medij. Autora koji profinjeno zna, suradnjom oka, dlana i tehnologije, kreirati, u osnovi, suvremeno kiparsko djelo: skulpturu, instalaciju, kinetički, svjetlosni, ili zvučni objekt, ili kompjutorsku animaciju. Tretirajući pritom keramiku kao suvremeni „medij u zajedništvu“, ali uspijevajući sačuvati u njoj, kao u nekoj „memorijskoj kartici“, sve njezine posebnosti, sva energetska čvorišta i sve njezine dosadašnje razine zbilje, te ih iskoristiti kao preskoke i mostove do suvremenosti – i do svevremenosti. A to je uvijek veliki izazov za umjetnike. Ne samo za keramičarske znalce, nego i za suvremene konceptualce.    

 
Ovim projektom obuhvaćeni su autori – keramičari i kipari, kojima je keramika osnovni medij izražavanja i kojima je ona tema i koncept. Dvadeset dva autora – EMIL BENČIĆ, SMILJANA BREZOVEC MEŠTRIĆ, NADICA EICHHORN, ĐURĐICA HORVAT, PAMELA IVANKOVIĆ, ORJENKA MIRJAN, LJERKA NJERŠ, MARINA ORLIĆ, VLADIMIR PECIĆ, ZDENKA POZAIĆ, NEVA PRPIĆ, KARMEN PTIČAR, HEDA RUŠEC, ĐURĐICA SKELIN, LILJANA SMODLAKA, SANJA STANI, IRENA ŠKRINJAR, ZDENKO ŠLIBAR, MARINA TUDJINA BADURINA, DRAŽEN VITOLOVIĆ, IVANČICA VONČINA I ALEKSANDAR ŽIŽOVIĆ rastvorilo je tu pred nama dvadeset dvije različite poetike, ali i neke nove zbilje, ukazujući na jedan drugi – slojevitiji, značenjski širi i vizualno bogatiji pristup keramici. Ukazujući, međutim i na neka druga pravila iščitavanja. Jer tu, kao i u suvremenoj umjetnosti danas, način gledanja umjetničkoga djela se promijenio, pa se pasivnost motrenja pretvorila u aktivnost sudjelovanja, tražeći mentalnu aktivaciju i nerijetko zajedničko performativno djelovanje gledatelja s umjetnikom. Umjetnost je u novo vrijeme proširila svoja područja interesa, u konceptualnom smislu dotičući šire svjetove od onih ranijih i probivši se iz „posvećenih mjesta“ u stvarni život, te tako postavši njegova svakodnevica. A onda, u toj svakodnevici, preuzela je aktivnu društvenu ulogu: kao mjesto problematizacije, kritike, te počesto i provokacije. Zato je pojam „vizualna umjetnost“ danas aktualniji i suvremeniji od onoga „likovna umjetnost“, jer ovaj prvi mnogo bolje pokriva svu konceptualnu, tematsku, društvenu i duhovnu širinu eksperimenata i interesa umjetnika. Interesa koji su duboko ušli u sam život, dok je istodobno život, u svoj svojoj punini, postao dio umjetnosti. Promijenila se, pritom, estetika ljepote, pa su, s jedne strane, smeće i „ružnoća odbačenoga“ na velika vrata ušli u umjetnost. S druge strane, svijet medija iznjedrio je, kroz današnji prevladavajući znanstveno-tehnologijski sustav informacija i telekomunikacija, ljepotu masmedijskih iluzija i privida zbilje, temeljenu na percepciji digitaliziranih slika.  Događa se tako da više ne prepoznajemo granicu i ne vidimo razliku između stvarnosti i simulakruma; između virtualnoga i haptičkoga; između realnosti i imaginacije; između stvarnosti i iluzije. Ali zato u umjetnosti postaje važna performativna izvedba, koja aktivira mentalno djelovanje.


Ovi pomaci evidentni su u svim vizualnim umjetnostima našega vremena, naglašeno u skulpturi, pa zato ako prihvatimo da je poput nje i keramika prostorno – plastička umjetnost koja se u jednom svom dijelu s njom preklapa, mnogo od izrečenoga se jasno iščitava i u suvremenoj keramici – i analogno, u djelima ovoga projekta. Skulptura - i ovdje keramika, svaka na svoj način su se udaljile od tradicionalnoga shvaćanja ovih medija. U klasičnoj skulpturi, primjerice, glavne karakteristike uvijek su bile voluminoznost, težina, statičnost, čvrstoća i taktilnost. U suvremenim kiparskim radovima, međutim, vizualno-optičko iskustvo najčešće odnosi prevagu nad onim taktilnim, a zbog sinergije skulpture-objekta s novim medijima dolazi do brisanja granica između likovnih disciplina. Isto tako, dolazi do gubljenja mugućnosti određenja materijalnoga i nematerijalnoga, statičnoga i dinamičnoga, a zbog događanja koje izbija u prvi plan, sve je u nekoj stalnoj „fleksibilnoj promjeni“. Suvremeno kiparstvo se, evidentno je, već odavno pomaklo iz svoje „klasične određenosti“, okrenuvši se prvo suvremenim medijima, zatim neklasičnim („nekiparskim“) materijalima i postupcima, a onda i izvedbenom (performerskom) djelovanju, pa se i cjelokupni dojam promijenio. Dojam definiranosti prešao je u dojam promjenjivosti; onaj integriranosti u dezintegriranost, a „realna zbilja“ postala je „virtualna zbilja“. Ali se sad, začudo, ambijent opisuje kroz osobnu prostornu aktivnost samoga umjetnika. Zato likovni teoretičari danas često definiraju suvremenu skulpturu kao „hibridnu“ disciplinu – s pravom. Jer ranije strogo trodimenzionalna, ona sad, uvođenjem novih medija, novih očišta i novih pristupa može biti i performance i virtualna projekcija. Može mijenjati stanja, uloge, materijale i oblike. Može materijalno iskustvo volumena pretvoriti u nehaptičko iskustvo percepcije. I može funkcionirati kao svojevrsni kulturološki (pa i politički) fenomen – a da ne izazove nesporazume.


Mnogo od rečenoga iščitava se u radovima sudionika ovoga projekta, koji su krenuli od keramičkoga medija. Svoja su djela, međutim, izveli na način recentne vizualne umjetnosti, pronašavši sebe u suvremenim medijima i suvremenim izričajima, ovdje i sada na razumljiv i zanimljiv način progovarajući jezikom i duhom svoga vremena.