GLINOTISCI, MONOTIPIJE

ZAGREB, Nacionalna i Sveučilišna knjižnica, Grafička zbirka, 29.11.-15.12.2004.

OTISCI LJUBAVI I LJEPOTE

autorica: Mikica Maštrović

U bogatom umjetničkom djelovanju i likovnom stvaranju Ljerke Njerš teško možemo razdvojiti keramičarku od slikarice. Ne samo da se u tom stvaralaštvu stapaju nijansirani senzibiliteti oba medija, već ih uzajamno isprepliće i povezuje njihova materija. Glina, ta meka i podatna zemlja, koja kao prima materia, sama po sebi sadrži najdublju simboliku stvaranja, umjetnica oblikuje u brojna keramičarska djela visokog artizma, iznimne poetike i prepoznatljive osebujnosti , u iznimno skladnim oblicima glinenih volumena. Istodobno su iskaz naglašenog crteža i bogatog kolorita, ali i autentična slikarskog rukopisa.

Narav gline, njena podatnost i mekoća, bitna je kao polazište likovnog ciklusa u tehnici glinotiska i njegovog osebujnog monotipijskog procesa. Umjetnica svoje djelo započinje rukom modelirajući glinenu matricu, gotovo na isti način kao kada radi svoje keramičke oblike; najprije modelira glinu, zatim je oslikava, urezuje, udubljuje, grebe, da bi na kraju trag otisnute meke glinene ploče postao samostalno likovno djelo, identično po svom stvaralačkom procesu i likovnom razmišljanju nastanku svog grafičkog lista, u kojem ideja slijedi put do svoje konačne realizacije, od izbora i obrade matrice do njenog otiska na papiru.

Poetski izazov ciklusa monotipija nastalih u tehnici glinotiska, najčešće su tematski vezani za ženske aktove i cvijeće, koji kao elementi pripadaju realnom svijetu što nas okružuje i kojima je umjetnica desetljećima odana. Premda je njeno nadahnuće potaknuto zbiljnošću i predmetima koji joj pripadaju, način na koji nam ih prikazuje, tragajući za duhovnim vrijednostima, isključuje svako oponašanje. Prvenstveno se oslanja na njihovu opću narav, iskazujući duhovnu vrijednost svojih likovnih ostvarenja, u živom nastojanju da čim više dokuči apsolutnu vrijednost predmeta kojemu treba težiti da bi se spoznalo izvanprostorno i izvanvremensko, što u likovnom izričaju svakako isključuje puku zbiljnost kao prvi korak u stalnoj težnji ka transcendentalnom.

Umjetnica gradi idealni i irealni prostor, ukida perspektivu i dubinu, te sebi svojstvenom sinestezijom i osjećajnošću razvija kompoziciju u mediju lirskoga. Njezini su aktovi izvan anatomskih proporcija, stilizirani su i bez fizionomijskih obilježja. Ne robujući anatomiji i proporciji, njeni su likovi svedeni na oblik kojemu senzualnost i lirski ugođaj daje meka, zaobljena, i nadasve sigurna linija, često korištena kao obrubnica. Ovisno o ugođaju koji želi dočarati, ona je ponekad tanka i nježna poput niti, ili pak široka sa vidljivim tragovima kista, koji gotovo koalizira intenzitet boje.

Sinestezija boje i neke neobjašnjive unutarnje glazbe kao da stvara harmoniju i osjećaj profinjene senzualnosti i ljepote. Svaki oblik posjeduje svoj zvuk koji nalazi sazvučje s cjelinom stvarajući ugođaj

edenskog vrta u kojem obitavaju bića u ozračju romantične ljubavi i vječne sreće. Boja stvara melodiju jedne glazbene minijature, koja kadikad klizi, kadikad treperi, a kadikad se meko gasi. Njezini su aktovi crveni, ružičasti, žuti, narančasti.,a cvijeće naokolo njih plavo, tirkizno, zeleno. Upravo odnos tih boja, njihovo ponavljanje i sučeljavanje u komplementarnim odnosima i međusobnom pretapanju, izazivaju svojim ritmom senzornu i senzualnu napetost kompozicije. Time njena forma nije zarobljena u odnose svjetlo-tamno, već je njena unutrašnja struktura naglašena odnosima boja. Slikarstvo Ljerke Njerš ne uzima ozbiljnost kakva jest, nego teži njenom uzdizanju na stupanj ideala dočaravajući nam svojim glinotiscima vječne kategorije kojima težimo, a to su ljubav i ljepota, čuvstva što ih umjetnica tako izdašno daruje svojoj publici.

 

Slike izloženih radova

Izbor