HOMMAGE MILKI TRNINI, RAKU KERAMIKA, GLINOTISCI

Muzej grada Zagreba, svibanj/lipanj 2001.

 

 

 

 

 

 

Ljerka Njerš i Muzej grada Zagreba

autorica: Nada Premerl

U bogatom fundusu Muzeja grada Zagreba posljednjih petnaestak godina Ljerka Njerš, poznata hrvatska keramičarka i slikarica, traži i pronalazi  inspiraciju za svoj slikarski rad. Intuitivno je posegnula za prošlošću kako bi svjesno stvorila novi suvremeni izraz.  Godine 1988.  započela je suradnju s Muzejem, produbljujući svoj izraziti interes za hrvatsku kulturno-povijesnu prošlost. Zagrebačke teme iz 18. i 19. st. nametnule su niz asocijacija koje su u kreativnoj stvaralačkoj energiji Ljerke Njerš zadobile nove vrijednosti. Njezina svjesna istraživanja dovela su do suradnje s Muzejem. Ljerkina znatiželja i istraživanje fundusa Muzeja nastavljena je prisnijom, čak i marketinškom suradnjom s umjetnicom. Muzej je pomogao Ljerki, koja nije imala prostor za rad i privremeno joj dao na raspolaganje sobu u gradskoj  palači na Markovu (tada Radićevu) trgu broj 9 da u njoj uredi atelijer. U trošnu palaču, koju je Grad Zagreb upravo bio otkupio za potrebe Muzeja, uselili su naši konzervatori. Otpočeli su istražni radovi - otvaranjem sondi pojavljivale su se zanimljive zidne slikarije s kraja 18. st. pronalazili fragmenti baroknoga portala. Palača je odjednom oživjela, a suživot s konzervatorima dao je novi poticaj Ljerki u sadašnjem radnom prostoru. Iz tog se prostora otvara pogled na tiho dvorište obogaćeno zvucima gudača, Zagrebačkih solista, koji su već od prije bili udomljeni u dvorišnom zdanju, gdje je 1926. god. utemeljena zagrebačka radiostanica.

U tišini gornjogradske palače započela je sustavna suradnja MGZ i Ljerke Njerš. Ponajprije je Ljerka otkrila u Muzeju kvalitetu i zanimljivost drvenih kalupa zagrebačkih licitara iz 17. i 18. st. - iskoristila je te plitke reljefe s mnogo urezanih minucioznih detalja; oni su  postali u njenoj keramičkoj interpretaciji nova vrijednost, materijalizirana uspomena na duh i vrijeme kada su nastali, kako je, među inim, o “glinenjacima” pisala Marina Baričević u povodu Nagrade 24. zagrebačkog salona (1989), na kojem je u sekciji PRIJEDLOG dodijeljena Ljerki Njerš i Muzeju grada Zagreba nagrada za suvenir.

Oživljen muzejski predmet, sada u obojenom i pocakljenom porculanu u kreativnoj izradi Ljerke Njerš, postao je jedinstven muzejski  i zagrebački suvenir.

U potrazi za novim temama, u suradnji s kustosom muzeja, Ljerka je posegnula za motivima iz zbirke veduta staroga Zagreba. Tako je prema slikama Zagreba nastao ciklus monotipija  koje je izložila in situ u ambijentu palače, koja je postala njen drugi dom. U kući u kojoj su obitavali zaslužni građani Zagreba - od bana Ignjata Gyulaya, potom Dragutina Rakovca do obitelji odvjetnika Schauffa i Cuculića - otpočeo je novi život. Arhitektu Željku Kovačiću, vanjskom suradniku Muzeja, koji je bio pozvan da postavi Ljerkinu  izložbu, bio je to također veliki izazov. U tom povijesnom ambijentu, želeći ga  maksimalno iskoristiti u kontekstu viđenja jednog novog izložbenog prostora u kojem će se ispreplitati prošlost i sadašnjost našao je prikladan okvir koji odiše “duhom vremena”. Zidne slikarije s romantičnim burgovima i dvorcima, iluzionističke slike na stropu, oronuli zidovi, još više izbušeni konzervatorskim sondama, stvarali su atmosferu kakvu naslućujemo u kući Usher. Tu, u toj zbrci povijesnih slojeva našla se i Ljerka Njerš. Njezini pladnjevi, zdjele i tanjuri izloženi na okruglom stolu pokrivenom stolnjakom ili na slučajno zatečenom klaviru ili u ormaru, slike na novoj muzejskoj konstrukciji saživjeli su s ambijentom i postali nova vrijednost. To ponajbolje ocrtava arh. Željko Kovačić u prijedlogu koncepcije postava izložbe Hommage Zagrebu: I ne znamo što je ovdje dio prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Sva su se vremana izmiješala. Stari, sadašnji i budući stanari. Da li se to netko seli ili useljava? Što je exponat, a što izložbeni namještaj? Ta nas pitanja ne bi trebala uzbuđivati. Sve je to ZAGREB.

HOMMAGE MILKI TRNINI

autorica: Nada Premerl

Treća faza suradnje s Ljerkom otpočela je uređenjem novog muzejskog stalnoga postava. Tako je umjetnica mogla sagledati pojedine poznate joj predmete, ali u novom kontekstu, čime su oni dobili drugu dimenziju. Otkrila je, među inim, sačuvane vrijednosti iz ostavštine poznate operne umjetnice Milke Trnine, jedne od najvećih opernih pjevačica, koja je hrvatsko ime pronosila diljem svijeta. Evo nekoliko okvirnih podataka iz njena životopisa. Rođena 1863. god. u Doljnjem Sipu kraj Vezišća u Moslavini, a umrla u Zagrebu 1941.god. Posljednjih 35 godina života provela je u Zagrebu. Karijeru je započela u Zagrebu u starom kazalištu na Gornjem gradu nastupivši 1882.g. u Čuvidskom plesu (Krabuljnom plesu). Nije mogla prihvatiti stalni angažman u Zagrebu pa se zaputila stjecati iskustva i slavu u inozemstvu: Leipzig, Bremen, München, Bayreuth, London, New York…Iako je prošlo već više od devedeset godina otkako se povukla sa scene, njezino je ime još i sada prisutno u svijetu glazbe, a i u sjećanju Zagrepčana, kao nenadmašne vagnerijanke i dramske umjetnice.

U Muzeju grada Zagreba čuva se znatan dio njene ostavštine. Najveću vrijednost znače njeni raritetni i skupocjeni kazališni kostimi. To su osebujne odore, koje je 1900. za Trninina drugoga gostovanja u Londonu kreirao engleski slikar i kostimograf Percy Anderson, a izrađene su u kazališnim radionicama Covent Gardena.

Upravo su ti kostimi i akvareli (a ima ih 32) bili inspiracija i polazišna točka Ljerki za njen novi ciklus monotipija, otisnutih s glinenih ploča.

Dakako, kostimi, interpretirani u Ljerkinim glinotiscima, dobili su novu dimenziju - udaljeni od predloška, ali ipak povezani s predmetom temeljne inspiracije postali su u novoj slikarskoj interpretaciji osebujne slike s bogatom imaginacijom i svečanim teatarskim doživljajem.

Njene dame u elegantnim kostimima, inspirirane su Trninom, ali istovremeno joj služe kao predtekst, koji s poštovanjem preuzima i koji će poslužiti njenoj imaginaciji kao podloga za  novi vlastiti suvremeni izraz. Ljerkino iskustvo i bogata, živa paleta boja te mnoštvo detalja u strukturi pozadine stvaraju uvijek nove arabeske i kolorističke sklopove. Glinotisci su zapravo unikati koje Ljerka prvi puta izlaže upravo na ovoj izložbi. Tu novu tehniku otkrila je u vrijeme svojih studijskih boravaka u Engleskoj i koristi se njome već dvije godine. Motiv slika na vlažnoj glinenoj ploči, a ne na ploči od metala ili pleksiglasa kao što je to uobičajeno kod monotipija. Ljerka najbolje poznaje mogućnosti stvaranja u glini, pa je to iskustvo uložila u radu s masnom zemljom. Ona nanosi slikarske ili keramičke boje u živopisnim mrljama, zatim “greca”, odnosno urezuje crtež. O debljini nanosa boje ovisi transparentnost pozadine i različitost u strukturi, koju Ljerka postiže raznim pomoćnim alatljikama, biljkama ili dodatkom tkanine ili mreže. S gotovo tašistički riješenih pozadina odvajaju se likovi žena odjeveni u različite svečane odore s mnoštvom ucrtanih detalja, konturni crtež snažno urezuje u glinu, a na otisku se očitava kao bijela linija i djeluje mekano kao linorez. Svaku sliku, od Tosce do Isolde, stvorila je izravno na glinenoj ploči, što pridonosi svježini kolorističkog i senzualnog doživljaja. Veliku ulogu tu ima i kvaliteta papira, odnosno moć njegova upijanja boje, jer na njega Ljerka ručno, pomoću valjka otiskuje svoje monotipije - jednotiske. Često intervenira i naknadno na otisku, crtežom tušem ili bojom dopunjuje sliku.

Posebice bih istaknula reljefe koje umjetnica po prvi puta izvodi u keramici, na kojima kiparski snažno modelira erotske prizore (aktovi i zaljubljeni parovi) naglašavajući bijelom ocaklinom njihovu plastičnost. Među tim reljefima su dva koja prikazuju Milku Trninu u kazališnom kontekstu.

Sloboda Ljerkine mašte obogaćena prizivanjem prošlosti i odavanjem počasti Trnini i njenim kostimima znak je dubokog poštovanja prema jednoj od  najvećih hrvatskih opernih pjevačica.

Uz Hommage Trnini bit će izloženo i nekoliko ženskih aktova, izvedenih također kao monotipije u glinotisku. To su poluležeće figure ugodno smještene u kromatski živ i vegetacijom bujan prostor Ljerkine osobne pastorale, toliko karakteristične za njen opus.